Nostalgija Tijelom I Dusom

Iz one najbolje, prve generacije sarajevske Akademije likovnih umjetnosti, Muradif Cerimagic se uvijek izdvajao (Izmedu ostalog) i po izborima koje je pravio. I, dok su svi sanjali o profesuri na ovoj prestiznoj skoli on je izabrao osamu i tisinu Lastve, onih trebinjskih pitomina i zaljuljanih brjegova rodnog kraja koje sada u gluhoci velikog tudeg grada i strane mu zemlje tako maestralno slika. Zato je, izgleda, njegova najizvejesnija stvarnost strasno poniranje u slike “izgubljenog zavicaja” u kojima pronalazi i sjecanje na bracu, na druga dva djecaka s kojima je nekih tamo godina ... Sada to nije fotografija ispala iz albuma, jedina sacuvana uspomena: to je heraldicki znak svih njegovih melankolija, njegovsamozaborav, sjecanje na sve ono drago i prisno cega vise nema. Na tajnu, na rod, na ognjiste, na muku, na svog raspetog Krista kojim je prije desetak godina, izgleda, anticipirao i vrijeme i svoju sudbinu.

Citav se zivot proteze izmedu tih impresivnih crnih platna koja su dominirala velikom izlozbom u sarajevskom “Kolegiumu artistikumu” i recentnih malih slika i crteza koji su, zapravo, slikarov novointimisticki dnevnik.

Citati Cerimagicev ispis sada podrazumijeva ozbiljno shvacanje umjetnosti, a ono je moguce tamo i onda “kada u njoj ne vidimo jezik u kojemu se stvari i situacije naprosto ne imenuju na uobicajen nacin, nego se ocituje nacin sama vladajuceg odnosa spram svijeta, doduse, u nekoj vrsti hijeroglifskih pisma, kojemu je potrebno tumacenje da bi postalo razumljivim. Za ovaj odnos spram svijeta - koji nosi kako odnos izmedu ljudi tako i odnos spram ne ljudskog bica i odnos covjeka spram samoga sebe - uveden je termin blizina ...” (W. Biemel, Filozofijske analize moderne umjetnosti). Zato oni koji nisu osjetili i iskusili razne “blizine” koje su odredile ovoga slikara, njegove teme i nacine, ne mogu zapravo vidjeti ni njegovo “Sarajevo” iz 1996, ni krvavo sunce, ni cudesnu svijetlu zraku sto se lomi na tabutu spremnom za mejta zamotanog u bijeli cefin, niti naviknutost i odsutnost siluete na vratima koja ceka - smrt ili njeno odsustvo, svejedno.

U posveti “Dragom bratu ...” na rubu ove velike slike malog formata cita se sav roman njegovog zivota, ljuste se iz nje slojevi koji vode ravno do Baseskije i zapisa iz nekog drugog vremena i o nekim drugim ljudima koji eto, isto tako nisu bili “skrivili nista” ali jesu bili “zle srece pa ih ubise”.

Kad covjek izgubi dom i zavicaj prica je tradicna u svojoj konacnosti. Kad umjetniku odreknu to pravo on svoj zavicaj ponese i iznova ga ozivljava u svojim vizijama, u sjecanjima, u stalnom dijalogu s korjenima, s izvoristem ... I tada Lastva po kojoj je tumarao, gdje se slikao za album, gdje je student provodio ljeta, gdje je nasao samoizolacije stvorio svoja najbolja djela postane centar citavog jednog iznova stvorenoga svijeta. Onda u tu Lastvu dolaze baruni, profesori, slikari, otmene dame, glumci, kriticari ... Magijski piktogrami linija atkrivaju svjetove, misterije pvjerene jos samo zivom sjecanju iz kojeg isijavaju velika zuta sunca sto se umnozavaju na blijedom nebu ... I sire se vedrine i po travama, i po vodi i po divnim granama i korijenju sto se valja po plicacima.

Sve ono sto je Muradif Cerimagic stvorio u solilokviju svog egzila diboka je nostalgija, likovno opredmeceni i konkretizirani noboj osjecanja. Ali, ono sto je istinska vrijednost po kojoj se to djeloklasificira kao umjetnicko, jeste odsustvo svake patetike i intelektualna sinteza u kojoj nije bilo mjesta patetici bilo kakvoga mita.

Jedanput davno, jedan drugi veliki crtac Bosne me je kazao: “Linija ne postoji u osjetilnom svijetu, ona je magijski piktogram i ceznja ljudske duse da na bjelini papira ispise tajnovite tragove nekog oblika. Kad sam poceo da crtam, shvatio sam da je taj crtez zapravo moj signum, moja jedina bastina, moja babovina, moj ubogi testament pred ovim svijetom ... Crtez. To je kita suhog ruzmarina u plavom fildzanu, na kredencu mojih dragih koji vise nisu zivi.”

I Cerimagic jednako ovako crta ctrteze i slika - slike istina. Istina zivota i smrti, ljubavi i neljubavi, ljepota i rugoba, slave i praznina i prisilne samoce, vjere i sumnje. Nejasnih i jasnih poraza. I pobjeda. A one kao da su sve stale u one “Sarajevo 96” kojim svoje anonimne mrtve uvodi u historiju, u kategoriju vjecno.

Crtackom i slikarskom intervencijom on artefaktno stvara svoje novo vrijeme i unutar istovremenih razlicitih stilova svoj nacin, svoj likovni trag, znak. ...

Planinka Mikulic

Sarajevo, 1997